Piše: Mirsad Đulbić Tekst je objavljen u reviji „Nova arka“ broj 63 juli/august 2002. g., str.: 24-28, pod naslovom: „Tradicija tetoviranja“. Ovo je integralni teskt, bez dodatnih zahvata. Od kada se ljudi tetoviraju, pouzdano se ne može utvrditi iz razloga što nema pisanih podataka, ali i iz razloga što arheolozi nisu u mogućnosti utvrditi početke tetoviranja. Nemoguće je pronaći sačuvane ostatke kože na arheološkim nalazištima. Ono šta svijet zna o istorijatu tetoviranja, vezano je uglavnom za vrijeme nastanka pismenosti i kasnije pomodne trendove tetoviranja. Istoričari vjeruju, da je tetoviranje bilo praktikovano i hiljadama godina prije pojave pismenosti. Na ovaj zaključak upućuju i otkrića iz XIX i XX stoljeća o tetoviranju kod plemena brazilskih vlažnih šuma i sa otočja Mikronezije i Polinezije. Za neka od tih plemena i rodovskih zajednica se nije znalo sve do kraja XX stoljeća. Obzirom na civilizacijski nivo tih plemena, koji odgovara onom od prije desetak hiljada godina, sam po sebi se nameće zaključak, da je i tadašnji indoevropski čovjek poznavao metode izbrisive i neizbrisive tetovaže! U prilog takve tvrdnje ide dobro očuvano tetovirano tijelo smrznutog lovca iz bronzanog doba, kojega su oktobra 1991. godine pronašli u vječnom ledu Tirolskih Alpa, na granici Italije i Austrije. Primjetno je, da su tetovaže lovca iz bronzanog doba izvedene približno na danas poznatim akupunkturnim tačkama, što navodi na pomisao, kako je tetovaža urađena iz nekih medicinskih razloga. Modernom tehnologijom je utvrđena starost smrznutog lovca na oko 5.000 godina. Tradicija tetoviranja u Bosni i Hercegovini Kao za cijeli svijet, tako i za Bosnu i Hercegovinu se ne može pouzdano kazati, kada i ko se prvi počeo tetovirati. Karakteristično za Bosnu i Hercegovinu je to, da prema pouzdanim podacima, najmanje osam stoljeća postoji običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke religijske pripadnosti. Ovaj običaj se zadržao u ruralnim područjima sve do kraja XX stoljeća, naročito u centralnim i sjevernim dijelovima Bosne i sjeverozapadnim dijelovima Hercegovine. Mnoge je istraživače etnologe i folkloriste ova tradicija tetoviranja zaokupljala. Međutim nikada se nisu složili u izvorištima nastanka običaja ove vrste tetoviranja. Pismenih tragova o ovom tetoviranju nema mnogo. Nešto su u svojim izvještajima pisali dubrovački trgovci, ponešto uzgredno spominjali neki putopisci kroz Bosnu, a domaće vlasti, ma koje bile, nisu o tome ništa ostavile zapisano. Prema etnolozima i folkloristima, običaj tetoviranja gornjeg dijela šake i zapešća lijeve ruke kod žena katoličke vjeroispovijesti bi mogao potjecati iz: * Predkršćanskog perioda kao preneseni običaji iz ilirskog ili slavenskog mnogobožačkog religijskog miljea, ali nije jasno, zašto taj običaj nije zahvatio sve južnoslavenske narode, naročito pravoslavne vjeroispovijesti u Bosni. * Obreda ukrašavanja, koji su imali za cilj da štite ženu od uroka, naročito od neplodnosti i pomora djece. I ova teza stoji labavo, jer se postavlja isto pitanje kao i u prethodnoj, uz dodatno pitanje – zašto onda nisu i djeca tetovirana? * Zaštita od odvođenja u roblje ili harem te ženidbe sa turskim vojnicima. Ovdje se postavlja pitanje, zašto to nisu radile žene pravoslavne ili bosanske crkve? * Običaja južnoslavenskog plemena Viti, s čijim postojanjem se u naučnim i nenaučnim krugovima spekulira. Viti su navodno nastanjivali prostore uz Neretvu, a kao uspomenu na njihovo postojanje postoji naselje Vitina? Navodno se ovo pleme ukrašavalo raznobojnim šarama od biljnih sokova i bojama od pigmenata minerala. Ova postavka je gotovo šaljiva, jer da nije, kako bi to moglo biti da Viti nametnu običaje i nestanu u prostoru i vremenu!? * Radi razlikovanja od žena pravoslavne vjeroispovijesti, nakon raskola kršćanstva 1054. godine na istočnu (pravoslavnu) i zapadnu (katoličku) crkvu. * Bojazni od nadirućeg patarenskog religijskog pokreta, koji se u Bosni jako raširio od konca XII do XV stoljeća. Žena je uvijek cijenjena kao posebno bogatstvo svake civilizacije. Izgubiti žene, značilo je propadanje nekog društva iz jednostavnog prirodnog zakona – nema reprodukcije plemena, naroda i/ili religijske skupine. U prilog ovoj i prethodnoj tezi idu izvještaji dubrovačkih trgovaca, da se ženama katoličke religije strogo zabranjivalo komuniciranje i pristup pripadnicima pravoslavne religije i patarenske vjerske sekte, izuzev na dvoru bosanskih vladara, gdje su sve tri kršćanske religije bile zastupljene (katolička, pravoslavna i patarenska). Sačuvana narodna predaja ide u prilog posljednjoj tezi, da se time pokušalo zaštiti najveće blago – žene, da ne prelaze iz katoličke religije u patarensku (dualističku) kršćansku religiju ili kako je još zvahu Bosanska crkva (bosanski krstjani), ali i da ne prelaze na pravoslavnu. Uz ovo se iz narodne predaje može ćuti, da je običaj tetoviranja, ali izbrisivog, bio prisutan i kod drugih religijskih skupina naroda koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu. To izbrisivo tetoviranje se obavljalo u terminima vezanim za proljeće, jesen ili neke narodne praznike. Obavljale su ga uglavnom djevojke da bi time dale do znanja o svojem djevojačkom statusu, ali i muškarci u nekim narodnim obrednim običajima. Ovo izbrisivo tetoviranje, bolje rečeno nanošenje šara, najčešće na gornjem dijelu šake, izvodilo se prirodnim bojama od kantarionovog cvijeta, orahove ljuske, broćike i drugih biljaka. Neizbrisivo tetoviranje se u Bosni radilo dugo vremena trnovima raznih vrsta grmlja, a kao boja koristili su se prirodni mineralni pigmenti, koji su se mogli naći u prirodi ili mješavina pigmenata i biljnih boja. Metalne igle su se u Bosni počele koristiti za tetoviranje po svoj prilici tek od početka XVIII stoljeća. Šare koje su se najčešće crtale po rukama u tehnici neizbrisivog tetoviranja su bile one, koje se najčešće susreću na nadgrobnim spomenicima iz perioda od X do XIII stoljeća, kao što su na primjer: rozete raznih oblika, pletenice (dvostruke i trostruke), krugovi sa i bez križa u njima, zvjezdice, ljiljani (krinovi), križevi (čak i biskupski križ!) četverolisne djeteline, i slični likovi i njihove kombinacije, a vrlo rijetko inicijali ili imena te neki drugi cvijetni motivi osim spomenutih. Kada su u pitanju izbrisive šare izvođene raznim biljnim sokovima koji su ostavljali boju na koži, tu je već bilo mnogo više likova koji su se crtali, ali su preovladavali cvijetni motivi, srca, djeca, a kod mladića životinje koje označavaju snagu i moć (vuk, medvjed). Zmije se sve do početka XX stoljeća nisu susretale ni u izbrisivim ni u neizbrisivim tetovažnim šarama! U Evropi je tokom XVIII stoljeća tetoviranje bilo pravi pomodni hit, što je navelo papu Pia VI da sazove 1787. godine savjet crkava u Calcuthu koji je zabranio tetoviranje. Osnovni razlog je bilo tetoviranje doneseno sa prekomorskih putovanja, naročito brojnih ekspedicija Jamesa Cooka (1728-79). Misionarima i redovnicima je bilo naređeno skidanje tetovaža. Tako je zabilježeno, da su misionari na pacifičkim otocima «čistili» tetovaže trljanjem pijeska i kamenom nerijetko i do mesa. Interesantno, u Bosni ova zabrana nije imala odjeka, niti je zabilježeno, da su je redovnici prenijeli vjernicima! U Bosni zabrana nije poštovana, niti se za zabranu znalo! Tetoviranje u svijetu Najstariji zapis o tetoviranju potječe od Herodota iz V stoljeća prije nove ere. On je zabilježio kako je jedan zarobljeni visoki dostojanstvenik na glavi svoga roba istetovirao poruku za svoju rodbinu. Robu je navodno kazao, kako mu tetovira kožu obrijane glave radi njegova dobra zdravlja a naročito će dobro djelovati na sve slabiji vid roba. Kad je robu porasla kosa, poslao ga je svom zetu, koji je nakon čitanja poruke pokrenuo oružanu pobunu protiv kralja Dariusa. Sve do XVIII stoljeća u Evropi se tetoviranje gotovo i ne spominje. Onda proslavljeni istraživač James Cook između ostalih brojnih krajeva svijeta posjećuje Tahiti i druge pacifičke otoke. Tu zatiče istetovirane domorodce. Njegovi mornari odmah počinju koristiti metode tetoviranja koje su vidjeli na Tahitiju, dolaze u Evropu istetovirani i šire modu tetoviranja. Čak i sama riječ tetoviranje potječe iz tahićanskog jezika, gdje se kaže tatau, što je u engleski jezik ušlo kako tatoo (tatu) i iz engleskog u ostale, pa i u južnoslavenske jezike. Tetoviranje kod Tahićana i ostalih pacifičkih otočnih naroda je bilo u funkciji dokazivanja muškosti, spremnosti za žrtvovanje i pokazivanje bliskog odnosa sa Bogom, odnosno božanstvima. Tetoviranje kod mornara u XVIII i XIX stoljeću je za razliku od Tahićana poprimilo značenje pređenih vodenih puteva. Tako su mornari koji preplove Atlantik imali istetovirano sidro, a brod sa punim jedrima je nosio mornar koji je oplovio rt Dobre nade (Cape Horn), dok bi kornjaču istetovirao mornar čim preplovi ekvador. Koliko su bile dobre mornarske tetovaže, toliko su bile i loše – upravo za njih. Za vrijeme suđenja u Londonu uhapšenim mornarima, koji su učestvovali u čuvenoj pobuni na brodu ¨Bounty¨, oficir William Bligh je pobunjenike prepoznavao po tetovažama koje su imali prije i za vrijeme ove pobune, a napravili ih na Tahitiju. Mornari su Evropu ¨zarazili¨ još jednom pomodnošću vezanom za tetoviranje. Nakon otkrića Novog Zelanda, sa sobom su ponijeli kao trofeje tetovirane glave umrlih Maora, starosjedioca ovoga otoka. Maori su imali običaj za života tetovirati svoje glave raznim šarama u bojama, sa vrlo filigranskom izradom unatoč korištenja jednostavnih prirodnih sredstava (trn i biljne boje). U Evropi je nastala pomodnost da se obavezno u salonima, na kaminima kao vrsta ukrasa, posjeduje istetovirana glava Maora. Iz potražnje, a u nedostatku dovoljno glava prirodno umrlih, pustolovi su ubijali Maore sa zanimljivim tetovažama, pa čak i sami izrađivali tetovaže na glavama zarobljenih – koje su potom ubijali. Guverner Novog Južnog Walesa je 1831. godine, donijeo uredbu o zabrani trgovine istetoviranim maorskim glavama. Pomodnost tetoviranja nije mimoišla ni krunisane glave tadašnje Evrope. Prvo su se tetovirali svojim tajnim znacima radi raspoznavanja, pa čak i tek rođenu djecu, da se zna ko je čiji?! Istina u Engleskoj se vlastela i kraljevska porodica po tradiciji tetovirala još od X stoljeća, vjerovatno iz istih razloga. Zabilježen je slučaj identifikacije upravo po tetovaži, engleskoga kralja Harolda II, poginulog u boju 1066. godine kod Hastingsa. Od znamenitijih vladarskih tetovaža u Evropi su poznate: egleski princ kasnije kralj Edward VII je istetovirao križ u Jerusalemu (1862. god.), njegov sin Georg V je u Japanu istetovirao si zmiju, ruski car Petar Veliki, carica Katarina Velika, car Nikolaj II, te i austrougarski nadvojvoda Ferdinand (ubijen u Sarajevu 1914. god.). Tetoviranje kao biznis Prvi atelje iliti studio, kažu otvoren je u Londonu 1870. godine. Historijski podaci kazuju, da bijaše vrlo posjećen. Nedugo poslije, kroz 20 godina, uslijed sve više zahtjeva za tetoviranjem, da bi se mukotrpan i dugotrajan rad tetovaža mehanizovao, izmišljen je i patentiran prvi ručni pištolj za tetoviranje. Izumio ga je 1890. godine Samuel O’Reilly. Do tada je tetoviranje bilo vrlo skupo i mogli su ga sebi priuštiti članovi aristokratskog društva i naravno mornari. Zabilježeno je, da je tetovažu u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, početkom XX stoljeća imao gotovo svaki iole bogatiji čovjek, ali i gotovo 90 % mornara američke mornarice. Tetoviranje je nakon I Svjetskog rata kao običaj ostao uglavnom kod mornara i osuđenika u zatvorima, da bi poslije II Svjetskog rata opet oživio interes za tetoviranjem. Tokom II Svjetskog rata su nacisti logorašima u koncentracionim logorima tetovirali na lijevoj ruci broj, a ponekada i oznaku logora. Nakon II Svjetskog rata, u većini evropskih armija, ako i u armiji SAD, raste broj vojnika koji na dijelovima tijela izrađuju tetovaže, kao svojevrsnu uspomenu na služenje armije. Tetovira se sve i svašta, počev od naziva armije, armijske jedinice, do raznih grbova, životinja i naoružanja. Pojava tetoviranja je bila značajno prisutna kod vojnika bivše JNA za vrijeme odsluženja vojnog roka, ali i kod zatvorenika u kazneno popravnim i maloljetničkim domovima. Posljednjih dvadesetak godina usavršena je mašinska tehnika tetoviranja, ali i postignut napredak u izradi takozvanih izbrisivih tetovaža, kojima voda ne može naškoditi, a skidaju se dječijim uljem. Danas, gotovo da i nema glumaca i pjevača da su bez tetovaža, jer je tetovaža opet jako moderna. Istina, mnogo se koristi izbrisiva tetovaža, koja može unatoč kupanju ostati na tijelu i do 20 dana, što posebno koriste pjevači i pjevačice, kako bi za različite nastupe imali neke nove tetovaže. Postignut je značajan napredak u proizvodnji kvalitetnih pigmentnih boja i pištolja za tetovažu, a ateljeima za tetovaže stoji na raspolaganju hiljade šema i motiva za tetoviranje, koji se jednostavno nanose na kožu klijenta, umjesto ranije tehnike ručnog iscrtavanja željenih šara i motiva. Svjetski rekorderi u tetoviranju Prema Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda svega i svačega, najistetoviraniji čovjek na svijetu je Škotlanđanin Tom Leppard, čije je tijelo pokriveno tetovažama sa nevjerovatnih 99,9 %. Jedini dijelovi tijela ovog svjetskog rekordera, koji nisu istetovirani nisu oni na koje bi svako pomislio odmah – nego između nožnih prsta i u unutrašnjosti ušnih školjki. Inače tetovaža Toma Lepparda je u znaku leopardove kože! Kod žena su najviše tetovirane Kanađanka Krystine Kolorful i Amerikanka Julia Gnuse. Obje imaju isti procent pokrivenosti tetovažama, po 95 % tijela! Julia Gnuse se počela tetovirati kao djevojčica, da bi prikrila teže kožno oboljenje. Tetovira se sve i svašta. Originalan je Amerikanac George C. Reiger Jr., koji je uz dozvolu kompanije Disney na 80 % površine svojega tijela istetovirao više od 1.000 likova iz produkcije ove poznate kompanije, pa čak i svih 101 dalmatinca. On je Disneyeve likove po sebi rasporedio tako, da su negativni ispod koljena, morski ispod želuca, dobri na prsima i gornjem dijelu leđa i tako redom. Po ugovoru sa kompanijom Disney, on ne smije zarađivati na pokazivanju svoje tetovaže.

• Login or register to post comments
• Feed: Zenica Online - online novosti i price iz Zenice
• Original article