Piše: Miro Vinduška Nihad Negdje kad sam imao 15-16 godina i pomalo počeo posjećivati korzo (redovno), počeo sam se susretati sa životom izvan svoje avlije. Svidjeli mi se fazoni Pišćana koje su prosipali, puni neobičnog humora, žargona, tako da sam se počeo družiti sa njima. Stajali smo uvijek ispred Šestića radnje ili igrali fudbal ispred prodavnice Lijana. Zimi bi sjedili u kafani gdje je nekad bila knjižara, ispred hotela Korza ili bivša kafana Tabakovića. Zurili smo kroz prozor na prolaznike koji su se uporno šetkali nadajući se da će upoznati svoju vječnu saputnicu. Tada sam prvi put čuo priču o njihovom komšiji Nihadu Nadžakoviću koji je bio njihov uzor. Jedne večeri, vrlo kasno i sa malo prolaznika jer je bilo je prilično hladno, ugledah mladog čovjeka u bundi raskopčanog sa šubarom na glavi koji je otkopčao šlic i izbacio “onu stvar”. ‘Pogledajte, rajo, onog budale’ poviknuo sam. ‘A, to je Niho’ rekoše i izađosmo napolje. ‘Šta je, Niho, smrznut će ti se ćuna’ povika Škiljo. ‘A neka i mrzne’, reče Niho, ‘kakvu sam mu šubaru nabacio a on neće da je natakne, nije bolje ni zaslužio’. Tada sam shvatio ko je taj njihov idol. Provala je pravo uspjela, svi se nasmijasmo i kad Niho ugleda policajca strpa “mačka” u gaće i ode kući. To je bio moj prvi susret sa tom kontraverznom ličnošću. Još sam mnogo o njemu čuo. Išao je u gimnaziju, bio dobar slikar, a kažu da je bolje igrao fudbal od Safeta Sušića, sadašnjeg selektora. Dok je bio u Sarajevu u školi za primijenjenu umjetnost zvalo ga FK “Sarajevo” da igra fudbl a koje je odbio. Razlog što jedan takav talenat nije uspio je bila bolest koja ga je pratila – šizofrenija. Jednog dana, desetak godina kasnije, sjedim u Balkanu sa društvom kad dođe dotični, prehlađen, i sjede kod nas. Oslovi mene sa mojim nadimkom što me iznenadilo od kud me zna. Naručio je Manastirku, sasuo biber iz solnice sa stola, promiješao i popio. Kaže dobro za prehladu. Malo pomalo počeo je da alkohol djeluje i emocije dođoše na površinu. Cijelo veče je bila tema o njegovoj velikoj ljubavi iz Gimnazije Z.Ž. Još sam ga nekoliko puta sreo i primijetio sam da bolest u kombinaciji sa alkoholom počinje da ostavlja sve više traga. Gledao sam da se se što manje sa njim srećem jer je znao biti nezgodan. Kad sam dobio stan u Babinoj rijeci, stan do mene je bio prazan. Pošto treba da dijelim dio zajedničke terasice ispred ulaznih vrata, ostatak vremena bio sam znatiželjan koga ću dobiti. Jednog dana ugledah natpis na vratima Nihad i S.Nadžaković. Ma nije moguće – baš Niho. Bili smo dobre komšije dok nije proradila kombinacija tablete – alkohol. Ali nejse. Uživao sam u trenutcima kada je pauzirao i masovno se bacio na slikanje. Pošto i sam, kao hobi slikar, uživam u toj vrsti umjetnosti brzo smo pronašli i zajedničke teme. Dok je komšije izluđivao sa glasnom muzikom, kao i moje ukućane, ja sam potajno ulazio u njegov svijet, to jest noć. Slušajući violinu u rukama Kolundžije sa gramofona i osjećajući smrad ispušenih cigara koji je ispod mog zatvorenog prozora ulazio i u moju spavaću sobu, razmišljajući gdje bi bio kraj jednom talentu da ga nije pratila svirepa bolest. Prozori su nam bili jedan do drugog. Sve je više i više bio nepodnošljiv i napokon je došlo do razvoda braka. Dobio je malu garsonijeru u Radakovu od opštine kao atelje. Ostavio mi je nekoliko svojih radova za uspomenu. Bio je svjestan da ne može više i da treba ženu i dijete da poštedi svojih halucinacija. Jednog dana sretnem ga tužnog i razočaranog i odem sa njim na kafu. Žali mi se da su mu obili stan i pokupili sve slike i pribor. Govorio mi je da će napustiti Zenicu i otići u Pariz da živi ispod Seninih mostova, mada sam znao da je to samo mašta. Kad sam napuštao Zenicu prodavajući sve sto sam godinama sticao u bescjenje, ostavio sam slike komšinici da njena ćerka ima uspomenu na oca. U autobusu za Zagreb sjede jedna gospođa do mene i mi stupismo u razgovor. Živi i udata je u Ljubljani a rat je zakačio da je morala ostati u Zenici. Kad smo se i zvanično upoznali reče ime Z. ‘Jeste li možda djevojački Ž’ upitah. ‘Ja’, reče gospođa, ‘a zašto pitate?’ Rekao sam da joj poznajem sestru i brata i misli su mi u momentu odlutale u vrijeme kada je bila velika Nihadova ljubav. Kakva slučajnost. Kod jednog od mojih dolazaka u Zenicu, na parkingu Komrada kod Zukića gdje ostavljam auto na čuvanje, sretnem njegovog brata koji radi kao noćni čuvar. Kaže ‘Niho smješten na kliniku (vječnih)’. Tako je završio jedan naš kontraverzni, nedorečeni slikar i fudbaler, na neki način domaći boem. Žalosno ali život i bolest ne mazi. Iste te godine na šetalištu u Tučepima priđe mi lijepa mlada djevojka sa osmijehom koji se ne zaboravlja. ‘Jeste li to vi čika Miro, prosto ne mogu da vjerujem? ‘Da, ja sam Leki, kakva slučajnost’. Sjeli smo i na brzaka obnovili sjećanja i naravno zahvalila mi se za za slike. Obećao sam se jednom navratiti kod nje u Mostar.