Piše: Hana Kazazović ‘Mama, a zašto ja baš svaki dan moram ići u školu?‘ ‘Moraš, sine, da bi naučio svašta i da bi bio pametan‘, prevrnu mama očima spremajući se na još jednu seriju pitanja svog radoznalog osmogodišnjaka. ‘A je li to znači, mama, da su svi koji završe školu pametni?‘, nastavlja radoznalo njen sin. ‘Pa dobro, nisu baš svi, ali većina jeste. U svakom slučaju su pametniji nego oni što je ne završe‘, odgovori mama i prividno se zadubi u časopis pred sobom nadajući se da će njen ljubimac biti zadovoljan odgovorom. Međutim, prevarila se i ovaj put. ‘Mama, a zašto ja moram biti pametan?‘ ‘Pa ne moraš, ali tako je bolje u životu. Imaš manje nejasnih stvari, više znaš, lakše se snađeš, lakše nađeš posao, imaš više para…‘ odgovara i pogledom traži pomoć od dječakovog oca. ‘U, onda je Amarov tata najpametniji, on ima puuuuno para!‘, uzviknu dječak. ‘A otkud ti znaš koliko Amarov tata ima para‘, tek sad se u razgovor radoznalo uključi i tata. ‘Pa ima onog velikog džipa, stalno vodi Amara na planinu i na more, Amar ima uvijek najbolje patike, puno igračaka…‘ ‘Aha, jeste, pametan je, samo nije ti on tu pamet pokupio u školi. On je jedva školu završio‘, prezrivo odgovori otac. ‘Daj, ćuti ti, ne moraš njemu to govoriti, samo ga zbunjuješ!‘, povika mama pokušavajući zataškati izgovoreno. Međutim, dječaku ništa nije promaklo. ‘Gdje je onda on naučio da bude tako pametan i da zaradi puno para? Vidiš da ne moram u školu!‘, pokuša dječak da ponovo okrene priču u svoju korist. ‘Sine, to se ne uči. Amarov tata ima dobar posao i zato ima puno para. Ali nije sve u parama, znaš da sam ti to uvijek govorila’. ‘Nije, ima nešto i u zlatu‘, promrmlja otac. ‘Ti i tvoje teze o uspjehu, sreći i blagostanju! Samo ti još vjeruješ da nije sve u parama, samo ti i Dino Merlin mislite da ‘nije sreća para puna vreća! A struju će platiti pozitivno raspoloženje?! Frižider će napuniti pozitivno razmišljanje?! Hoće, malo sutra!‘, provali iz tate. ‘Dobro je, bolan, nemoj pred djetetom tako pričati! Ko će ga ubijediti da treba ići u školu? Znaš da i tako imam problema sa njim, tvrdoglav je na tebe!‘, pokuša mama da šalom smiri situaciju. Međutim, njihov nasljednik je pažljivo slušao razgovor pa nastavi: ‘Mama, ti si uvijek govorila da ti i tata imate dobar posao. Kako onda nemate puno para?‘ ‘Sine, imamo lijep posao ali nije tako dobro plaćen. Znaš da sam ja vaspitačica u obdaništu i da radim sa djecom. To je prelijep posao ali nam plate uvijek kasne i male su. Tata je službenik u banci ali ni njegova plata nije ne znam kolika’, objašnjava mama. ‘Ali tata radi u banci a banka ima puno para. Kako mi onda nemamo puno para?‘, pita se dječak. ‘To nisu naše pare, to su pare od drugih ljudi‘, reče mama. ‘Od Amarovog tate?!‘ sjeti se on. ‘Pa ima i njegovih vjerovatno. Hajde ti malo da se igraš igrica, znaš da to voliš!‘, izgovori mama magične riječi. Kad se njen sinčić uhvati ovako teških tema jedini spas je da mu dozvoli da radi nešto što mu se inače brani. Bolje i da iskrivi leđa pred kompjuterom nego da joj nastavi postavljati pitanja na koja i sama nema odgovore.

• Login or register to post comments
• Feed: Zenica Online - online novosti i price iz Zenice
• Original article