Piše: Miro Vinduška Vidim Mirso i Drago razmjenjuju iskustva sa aeerodroma pa velim da i ja složim jednu pričicu. Tamo neke 1982. godine dođe šef i kaže da trebam u Irak na teren. Fino bogami u pravo vrijeme, stan u izgradnji i poneka parica više bi uvijek dobro došla. Svi oko mene veseli samo ja utrtio. Nikad u životu nisam letio avionom. Prije toga sam prestao pušiti ali kako god u noć meni cigara pred očima. U ušima mi odzvanjaju didine rijeci ‘Ako si ikad u životu pušio uvijek ćes opet početi, tog se poroka ne možes nikad otresti’. Kad god pomislim na avion istovremeno mi cigara pred očima. Kad sam prestajao pušiti, to je bilo zajedno sa punicom, zarekao sam se nikad više. Godina je prošla, izdrž’o sav ponosan a sad ovo. Sjedim sa ženom na verandi, ona puši, ja gutam.‘Daj jednu *ebemte ne mogu više’. ‘Ma šta bolan, nije valjda da ćes a obeć’o si da nećes više’. ‘Muči silo nečista i daj’, popizdih. Kako sam je samo zaližvario, legla mi je bolje nego što bi seks sa Rakel Velč. Nakon silnih noćnih mora dođe čas. Stao ja pred vrata aviona mislim se, preda mnom stjuardesa ko boginja, kaže ‘Izvolite, strah će nestati kad uđete’. ’Ništa lutko od toga, mogu li ja nazad?’ ‘Ne, sada je već kasno’, reče. ‘Sjedite na mjesto i ja ću doći da vam pomognem da se opustite’. Rekao sam samo ‘U kom smislu mislite’, i malo se propnem na prste i upadoh u rep. Avion DC 10 nov. Prije nekoliko mjeseci bila reportaža na TV o tipu koji će sa njim upravljati. Laknulo mi malo. Još mi je gore bilo kad sam vidio da odmrzavaju krila, valjda vrelom vodom, jer je bilo nevrijeme i hladna kiša je direktno ledila. Sve O.K. pripreme prošle, ja se držim strogo upustava. Rekli dok polijećemo da malo držimo usta otvorena zbog pritisaka. Nije mi trebalo dva puta reći, ja zino ko Peš. Nakon nekog vremena momak do mene reče ‘Letite prvi put, gospodine?’ ‘Prvi i zadnji’, procijedih kroz zube. ’Zatvorite usta, već smo davno uzletili’. Osmjehnuh se kiselo, zacrvenih, a znojne kapljice mi skliznuše ispod pazuha. Kad dođe moja spasiteljica da me pita kako sam, jel sve u redu. ‘Jest’, rekoh (a gdje ću priznati da se govno u meni smrznulo) kad ovako lijepa mlada djevojka stoji pored mene. Okuražih se odjednom. ‘Hoćete nešto popiti?’ ‘Manastirku’ rekoh, ‘a može i dvije da stalno ne hodaš!’ ‘Vidim već vam bolje’ i osmjehnu se kad je vidjela da je mjerkam. Letimo mi, ja puškam i guckam kad odjednom zemljotres. Momak do mene reče ‘A ništa, to je makadam’. ‘Letimo li mi ili vozimo po zemlji?’ Ispod nas planinski masivi iznad Turske. Ajd prođe i taj kijamet kad će ti preko razglasa: ‘Nalazimo se u ratnoj zoni, spustite zavjese’. Sletismo na vojni aerodrom u Baghad. Ja ljepote dragi Tito, zemlja, 24. decembar a vruće, sparina. Na povratku lijepo vrijeme, sve se lijepo vidi, pravo uživanje. Kad me odjednom spopadoše crne misli. ‘Pa Miro, ti nikad nisi naučio da imaš puno para, a i ovo sve lijepo potaman, nešto to nije u redu, nešto smrdi’. Pomislio sam u sebi ‘O bože, *ebemte, nemoj srećo, nemoj danas, ostavi za neki drugi put’. Kad smo bili poviš Beograda morali smo čekati na slobodnu pistu pa smo kružili. Svaki put kad se avion nagne sve mislim zakačit će neki auto na auto putu sa krilima. Konačno sletismo i ja ću ti opet u sebi ‘Zna Bog za Miru svog, nevjerniče’. Naravno puni paretina oturismo piti i umalo nismo zakasnili na voz. Kad sam polazio ponio sam kofer, kožni, što je moj otac nosao po terenima 40 godina sa namjerom da ga tamo bacim i kupim sebi novi ’Samson’. Bilo mi žao da ga platim skupo pa sam se vratio sa starim. Kad smo stigli u Zenicu bila gužva pa su morali kofere kroz prozor dodavati. U momentu došao moj na red i čujem djecu u glas: ‘Tata je stigao, eno kofera!’ Ja sramote, svi sa novim a ja sa izlizanim. Ali nejse, lova je legla u pađe. Onako osjećao sam se sad kao svjetski čovjek, letio avionom bogati, a još vidio svijeta, ne računam šverc komerc Italija I Harkanj Mađarska. Ipak kad pomislim na avion ne osjećam se baš ugodno. Kad su se biznis putevi otvorili prema Hrvatskoj javim ženi da ću se uputiti pa neka mi sređuje papire. Sredim i ja službeni put i pravac Hrvatska. Dosljedan svog nadimka dobro sam se pripremio na neočekivano i na kojekakva iznenađenja. Poslije 2. svjetskog rata kod nas su se mijenjali dokumenti kako je kome odgovaralo. Tako je moj otac rođeni Zeničanin ali Českog porijekla imao rodni list i vjenčani na kojem je stajalo da je Čeh, a na nekima, pošto je kršten kao katolik, stoji Hrvat. Ja sam naravno izvadio krštenicu jer se moglo samo tako izaći. Od svih tih napetosti prostata mi je zablokirala i nisam mogao mokriti od 7:30 do 3 h sljedećeg dana. Mislio sam da ću eksplodirati.Tamo negdje kod Sinja stadosmo i ja poručim dvije mlake pive. Prije toga 3 godine nisam ni okusio alkohol. Stajao sam pola sata iza jedne šupe i pomalo se oslobađao što pive, što mokraće. Odjednom zavika šofer ‘Ulaz!’ ‘Nemoj još, jarane’, povikah, ,sreće ti!’ Dođe on do mene i kad me vidio kako izgledam produžio je još 15 minuta. Još nekoliko puta je stajao da ja piškim pa kad smo došli u Zagreb otišli smo na kahvu. Tamo me već čekao brat a i kolegica Vera iz istoimene agencije. Odsjeo sam u Omladinskom hotelu, obilazio našu raju kod Joce u Luganu i čavrljao na stanici sa Zokom taksistom čija je mama bila njegovateljica moje mlađe ćerke u obdaništu. Kad je čuo M.N. koji je igrao u Varteksu na moj nagovor pozvao me da kod njega stanujem u Varaždinu. Šta mogu 2 godine da urade je stvarno nevjerovatno. Idemo mi kroz grad i ja ugledam televizor u zidu. ‘Šta je ono, Muamere, prvi put vidim?’ ‘Izgleda da tamo pare podižu’, reče. Pare? Ako on ne zna a ovdje je već 2 godine kako ću ja znati? Drugi dan virim ja iza ćoska kad stvarno dođe čovjek, gurnu karticu, otkuca nešto i podiže pare. ‘U kom svijetu si ti Miro živio ove dvije godine’, pomislih. Kad sam dobio papire i kartu iz NL odem se oprostiti od prijatelja i sa bratom odem na aerodrome. Prethodno sam podigao neki pasoš samo za povratak. Taj pasoš dobijaju Holanđani kad izgube svoj u drugoj državi. Ja sam imao sreću da ga dobijem. Kako – ne pitajte. Predao sam kofer i krenuo polako prema izlazu gledajući blijedu facu moga brata kao da se nikada nećemo više vidjeti. Pokažem službeniku kartu i pasoš. Gleda on u papire pa u mene. Osjetim ja da će biti problema, okrenem se prema bratu a on mi rukom daje znak da budem miran. ‘Odakle vi, gospodine (nema više druže) dolazite?’ ‘Iz Bosne’, velim. ‘A gdje vam je ulazna viza? Znate li vi da je Hrvatska sad država?’ Najradije bih mu rekao šta mislim ali u njegovim sam rukama. ‘Pa znate vi kako mi Hrvati izlazimo iz Bosne’, progovorih dobro mucajući. ‘Na krsni list’, rekoh. ‘A možes li ti dokazati da si Hrvat’, upita on. Ja sam sve one papire gdje stoji da sam kršten i od roditelja izvadio na sto. Gleda on, gustira pa će ti ‘A gdje ti je izlazna viza iz Hrvatske i prolazne vize za zemlje kroz koje prolaziš?’ ‘Ja letim preko tih zemalja’, procijedih a u sebi pomisih ‘konju jedan’. ‘Ja letim kao što vidite sa privremenim Holanskim pasošem’. Gleda on papire a ja brata. Kasnije mi je pričao da je pomislio da ću ga složiti jer mi je rame stalno padalo nadole što on veoma dobra zna šta znači. Sreća suzdržao sam se jer su mi djeca bila pred očima čitavo vrijeme. Ode on negdje unutra i vidjeh kroz žaluzine, priča sa nekim debelim čovjekom. Izađoše obojica i ovaj drugi ponovi sva ista pitanja i još jednom papire i reče mi ’Idi sad ali ako te vrate jadna ti majka’. Zahvalim se onako mucajući, a u sebi misleći ‘nikada više, glavati gospodine’, i požurim prema avionu ne usuđujući se još jednom okrenuti i pogledati brata. Sjedoh do prozora gledajući u mog brata to jest samo sam mu noge mogao vidjeti. Avion krenu i stade. Ja pogledah kada se vratiše stepenice i dođoše dva policajca do vrata. ‘Evo ih po mene’, pomislih,’prerano si se, pobro, obradovao’. Kad tamo doturiše neki paketić i odoše. Opet onaj curak znoja ispod pazuha sleti. Uzletismo napokon. Ja rahatluka, mati mila. Zaboravio ja na sve samo sam bio mislima negdje ni sam ne znam gdje. Sletismo u Frankfurt. Svi odoše a mene gurnuše u neki hodnik. Vidim ja ljudi prolaze jer je sve u staklima, ali nigdje vrata. Šetkam se ja pogledam i slučajno dođoh malo bliže do jednog stakla kad tamo ‘sezame, otvori se’. Prođem pažljivo a iza sebe čujem glas iz onog partizanskog filma ‘ne ‘okreći se, sine’. U redu, znam da trebam presjesti za Amsterdam, ali šta mi je sa koferom. Koliki je bio a težak, prvo što sam pomislio uzeli ga da prekopaju. Vidim na kraj hodnika šalter i mladu švabicu kako zuri u ekran. Pa Miro jarane, učio si u školi njemački, idi pitaj šta je sa koferom. Ako mi vjerujete još se sjećam pjesmice ‘Moja otadžbina’ (to jest švapska) što smo učili. Skont’o ja rečenicu ali ne mogu se sjetiti kako se kofer kaže. Cura se svaki put osmjehne na mene kad prođem i ja se svaki put vratim ponovo na sastavljanje rečenice. Šetam gore-dole i odjednom mi sinu ‘Miro, bolan, pa kofer je švapska riječ!’ Požurim brzo dok nisam zaboravio pa se ko ukopan zaustavim pred curom i izrecitujem tu čarobnu rečenicu. Šta je ona odgovorila nisam baš sve razumio ali uglavnom da je sve OK – kaine problem. Laknulo mi i nastavim se šetkati ko stražar. U avionu me se dokopao neki preprodavac šećerne trske iz Engleske koji zna par naših riječi. Jedva sam ga se riješio praveći se da spavam. Ubrzo Amsterdam, noć a svugdje svijetla tako da sam pomislio da je ogroman. Odjednom mi sinu da se jedan avion prije 2 godine zabio u neku zgradu kod aerodroma. Opet kapi znoja klize niz pazuh a onaj Englez kad je vidio moju blijedu facu upita ‘Ok, is it Ok?’ ‘Ja’, rekoh i osmjehnuh se kiselo. Sletismo a meni pade kamen sa srca i to onaj iz bureta za kiseli kupus. Opet na šalter. Momak gleda mene, gleda pasoš, ja se znojim kad će ti on ‘Welkom in Nederland’. Ja onako švapski ‘dankešen’ i put pod noge, skoro sam na kofer zaboravio kad sam na jednom mjestu ugledao djecu kako vire kroz staklo. Puni cvijeća za dobrodošlicu a i aerodrom sav svečano okićen. Jebote Miro kakav doček. Kad smo se svi malo nagutali knedli i nasrkali suza upita ja ženu onako u šali ’Je li ovo sve zbog mene okićeno?’ Kakvo razočarenje 5. maj dan pobjede nad fašizmom. Ali nema veze, zajedno slavimo svake godine, a ove ću napuniti 16. Nadam se da vas nisam utušio sa mojim letačkim iskustvima. Još sam jednom letio za Tunis ali najčešće izbjegavam.

• Login or register to post comments
• Feed: Zenica Online - online novosti i price iz Zenice
• Original article