Piše: Mediha Selimović Petak je bio običan radni dan. Svakog petka rado ustajem i idem na posao, prvo zbog spoznaje da se radi dva sata kraće i što poslije petka počinje vikend. Za svaki vikend imam plan i nikada mi ne pođe za rukom da sve isplanirano sprovedem u djelo, ali me to još nikada nije pokolebalo da već u toku “duge” radne sedmice ne počnem planirati vikend. Ponekad planiram čak i to kako ću dva dana samo lješkariti, spavati i čitati. Svejedno što mi ni to ne pođe za rukom, bitna su ta razmišljanja i sanjarenja o nečemu što svakako ne možemo stopostotno predvidjeti i isplanirati. Kao što rekoh, petak je bio običan radni dan, ali ipak malo drugačiji od nekih “običnih” dana. Naime, taj dan sam doživjela dva neobična klijenta. Ko god radi s ljudima, bilo da je frizer, prodavač, ljekar, šalterski službenik… zna da postoje klijenti, pacijenti, stranke, kupci i ostali koje jednostavno ne možeš “ostaviti” na poslu, nego ih poneseš sa sobom kući, pored svog iskustva, distanciranja i razgraničavanja privatnog i poslovnog. Neke nosimo sa sobom, jer su bezobrazni, drski, nezahvalni, neke pak zato što su nemoćni, bolesni, što su na dnu i što se sudbina gorko poigrala s njima. S ovom prvom kategorijom se obično lako izlazi na kraj, jer bezobrazluk rijetko ostavi emotivni trag u nama, možda malo bijesa, podozrivosti i opreza. Ali, kad imate ispred sebe izgubljeno biće, koje bi da se uhvati za slamku, a vi mu je ne možete pružiti, kad u sebi ne vidite ništa više od bespomoćnog pomoćnika koji se koprca u moru zakona, sa nebrojeno puno nametnutih i neuklonjivih barijera, kad vas još uz sve to preko puta vašeg stola gledaju ogromne dječje oči i kad uz sve to još znate šta te oči govore… onda ništa od petka, ništa od vikenda, ništa od čitanja. Eto, mene već dva dana prate oči jednog dječaka od devet godina. Šta god počnem raditi, dođu ta dva crna, ogromna oka i gledaju me preko puta stola. Jako lijepe oči, ali meni nije lijepo što me tako gledaju. Pokušavam sebi samoj objasniti, je l’ me to stid pred tim pogledom? Ili me strah? Gdje počinje jedno, a gdje završava drugo? Prva klijentica u petak bila mi je žena 40-tih godina, koja je zbog nasilničkog ponašanja svog muža završila u sigurnosnoj kući. Inače je iz Srbije, njen muž živi od početka 90-tih godina ovdje, a ona je došla sa sinom prije četiri godine. Tek taj svakodnevni život uz muža pokazao joj je njegovu pravu stranu. Četiri duge godine maltretiranja, udaraca, alkohola… do zadnje scene kada je nožem prvo poderao sav namještaj, onda nasrnuo na nju i dijete. Sin ima 16 godina. Komšije su pozvale policiju, kao i mnogo puta do tada, ali ovaj put to nije bila obična intervencija. Njega su odveli sa sobom, a nju i sina smjestili u kuću za žene, jedno izvjesno vrijeme. Zakon o porodici i strancima je prilično radikalan i ovdje 16-to godišnji sin ne može boraviti s majkom u toj kući za žene (mogao bi da je mali i da nije teenager), tako da su sina odvojili od majke i smjestili u zajednički smještaj za mlade maloljetnike, dok se ne ispune osnovni uslovi za njihov zajednički život. A osnovni uslovi su ni manje ni više, nego stan i posao za ovu ženu, koja četiri godine skoro da nije ni mrdnula iz kuće. Treba joj pomoć… treba joj sve… Što je najgore i boravišna dozvola (viza) je i za nju i njenog sina izdavana do sada uvijek na godinu dana, s mogućnošću produžetka, ukoliko su lična primanja njenog muža adekvatna sa zakonskom odrednicom. Sad postoji mogućnost da i to izgubi, jer je registrovana na drugoj adresi, jer nema nikakva primanja i automatski je stavljena na teret državi. Ukoliko joj ne produže boravišnu dozvolu, moraće sa djetetom napustiti zemlju i vratiti se u Aleksinac. Roditelji su joj umrli, brat sa porodicom živi u roditeljskoj kući, tako da je svjesna da i u svojoj zemlji nema apsolutno nikakvu perspektivu. Pričala mi je da se sa sinom sad kako je otoplilo sreće po parkovima i klupama, da šetaju, sjede i pričaju satima. Kad je bilo hladno ulazili su u haustore i tako provodili malo vremena zajedno, jer novca nemaju i ne mogu sjesti negdje u kafani da pričaju uz čaj i kafu. Država je odradila svoje dajući im krov nad glavom i tri obroka dnevno. Džeparca nema, njega treba zaraditi… ali kako kad još nemaš radnu dozvolu i posao. I teško ćeš to sve to dobiti, jer ne znaš ni jezik. Pravi đavolji krug. Potonuli ljudi, uz to još psihički jako nestabilni, slabi i nesigurni… Teško je nekome ko ima jaku ličnost, mentalnu snagu i prodornost, objasniti da postoje i oni drugi, koji kad jednom posrnu, teško ustanu. Tako, pođe taj petak sa puno suza, jecaja i papirnatih maramica. Ja ne plačem sa klijentima, to mi se desilo samo jednom. Ja obično plačem poslije. Tako je bilo i ovaj put. Kad je žena otišla… sama sam uzela papirnatu maramicu. Ne zbog bezizlazne situacije, jer mislim da se tu što se tiče zakona i sistema mnogo može učiniti i sto sam ubijeđena da ćemo za nju izganjati produžetak vize i dobijanje radne dozvole. Maramica mi je zatrebala zato što će joj sigurno čitavo ljeto proći u parku, na klupi… susrećući se sa sinom u pubertetu, za koji je Zakon o porodici našao bolje rješenje… Zakon koji štiti porodicu i djecu?! Zakon vidi da njeno dijete ne raste u zdravoj porodici, a ja vidim majku koja umire na rate i vrti se u krug… zbog zakona, zbog svoje slabosti, zbog nasilnika i ko zna čega sve još. Da nije slaba, ne bi bila udarana i maltretirana… a ovaj zadnji udarac, baš po zakonu, je pečat svim dosadašnjim. Da se zna. I onda, pred kraj radnog vremena uđoše ta dva crna oka sa ocem. Dva oka, iz Kurdistana… Došla su ovdje upakovana u dekicu, kao jednogodišnja beba. Prije osam godina. Roditelji su dobili azil, pa i ova dva oka su pod azilom. Po konvenciji o ljudskim pravima: zaštićene okice. Niko im ništa ne bi smio. Porodica živi teško. Ova dva oka imaju i starijeg brata. Idu u školu. Otac se ne sporazumijeva najbolje, sin bi trebao da prevodi za njega i objasni mi da oni žive u prizemnom stanu, imaju grijanje na gas, stan je hladan i neuslovan, tako da u zimskom periodu moraju bolje zagrijavati, ali zato na kraju dobiju godišnji obračun sa cifrom od koje možes odmah pasti u nesvijest. Otac radi, čisti u jednoj firmi, uglavnom prozore na zgradama. Njegova plata je oko 1000 €. Supruga ne radi. Stan plaćaju 480 €, imaju naravno troškove struje, prevoza, telefona, hrane i pića kao i svi drugi ljudi i ne treba mi matematika ni kalkulator da znam kako se u ovoj porodici živi. Na nekim ljudima to vidiš, bez da progovore ili kažu i jednu jedinu riječ. Ova dva crna velika oka imaju devet godina i znaju sve ove informacije. Rekao mi je da su zimi uvijek toplo obučeni u stanu, ali da opet uvijek dođe “račun sa puno para”. - A koliko je to “puno para”?, upitah ga. - Pa to što tu stoji, 1900 €, to je puno para. Ljudske nevolje bilo koje prirode su ne samo priče, nego i jako puno administracije. Tako i u ovom slučaju, da bi se moglo ciljano pomoći, moramo uzeti sve podatke. Ime, prezime, rođenje, porodica, situacija, pa ako se to ljudsko podudara sa “linijama poslovanja”, onda tek na obostrano olakšanje pristupamo posljednjem činu u predstavi. Činu pomoći. Nekom je to pravno savjetovanje, a nekom jednokratna novčana pomoć… I dok sam unosila podatke ove porodice u kancelariju je ušao nas “praktikant”, student socijalne akademije koji mora odraditi obaveznu praksu za vrijeme svog studija. Sjeo je za susjedni sto, s namjerom da sluša odvijanje razgovora (uvid u praktični svijet, koji nikad nije onaj koji učimo dok učimo). Student je mlad, ima 21 godinu. Dva oka su me upitala: - A je li ovo tvoj šef? - Jeste, rekoh. - A je li strog? - Pa jeste ponekad, nastavih, jer mi je strašno godio razgovor sa ovim djetetom. - Šefovi ne moraju ništa raditi, reče on. - Kako znaš, upitah - Kaže moj otac. A, eto i tvoj šef ništa ne radi, samo sjedi i ima puno para. - Šta ćeš ti raditi kad narasteš? upitah ga. - Kad narastem, biću šef. - I onda, šta ćeš raditi kad budeš sef? - Ništa, imaću puno para i stavljaću ih u jednu kutiju. - Veliku ili malu kutiju? Malo se zamisli, pa reče: - U veliku kutiju. - A kad se kutija napuni, šta ćeš onda? - Onda ću… hm… onda ću svašta kupiti, onda ću platiti sve račune i kupiću “Nintendo” i bicikl. - Pa čekaj, bićeš veliki … što će ti Nintendo i bicikl, bićeš veliki ovako kao i moj šef? - Pa nema veze, tata od mog druga se isto igra igrica i vozi bicikl. - Aaa, ako nekad budeš moj šef, hoćeš li biti strog prema meni? - Neću, neću, biću fin i ti nisi stroga prema meni. - Dogovoreno, ti samo uči i rasti, a ja ću se radovati ako jednom budeš moj šef. Volim kad šefovi znaju šta hoće. A ti znaš. Klimnuo je glavom i nastavio gledati tim svojim prelijepim, ogromnim očima. Da nisu tako lijepe, da li bi me isto ovako pratile već dva dana? Vladati sobom je najveća vlast, a mene je zaljuljalo dijete od devet godina i dva dječja oka. Kao da mi je tim očima izvadio srce, pa mi sad treba vremena da ga vratim na svoje mjesto. Jednostavno, postoje takvi ljudi, postoje takva djeca… I postojimo mi. Odgovorni za sudbinu te djece. Ona se ne mogu braniti, ona žive što im se nametne. Pa čak i kad im se nametnu ovakvi ili onakvi roditelji. I sto je najtragičnije, djeca često prepisuju život od svojih roditelja. Bože, ako te ima, pogledaj na ova dva crna oka i oslobodi ih strahova. Bože, daj mu Nintendo i bicikl, dok ne postane šef… Bože… amin i amen!

• Login or register to post comments
• Feed: Zenica Online - online novosti i price iz Zenice
• Original article