Život na “tuđi” račun i još ponešto

Kakav je to osjećaj trošiti tuđe pare? Kakav je osjećaj biti dužan na mnogo mjesta, da ne kažem na sve strane, i nastaviti živjeti kao da ti je u životu sve normalno? Kakav je to osjećaj kad umjesto plaćanja rate za kredit spakuješ stvari i odeš na more? Kakav se mozak nalazi u glavama ljudi koji pored toga što su dužni na nekoliko mjesta podignu još jedan kredit i renoviraju stan? I da li su nenormalni takvi ljudi ili ja koja smatram sve pobrojano opasnim poremećajem trebam ići doktoru?

U subotu mi poznanica priča da je svojoj školskoj drugarici bila žirant na tri kredita i da zbog toga što njena školska ne vraća pomenute kredite ona ima blokiran račun. Što je najgore sve se to desilo prije tačno godinu dana, a ljetos je ta njena prijateljica regularno išla na more, regularno sredila stan i regularno nju izbjegava na cesti da ne bi slušala pridike. Ne samo da ne vraća kredite nego na svako spominjanje istih ona digne dreku kako će se ubiti, kako je njoj život dodijao i kako ona tu ništa ne može. Moguće da sad i ne može ali zato pitam – kakav je osjećaj trošiti tuđe pare i to na nešto poput godišnjeg odmora? Ono što sljeduje pomenutu osobu jeste nekakva presuda sa suda koja je možda čak odvede i u zatvor. Pretpostavljam da će se za nju prije naći mjesto nego za neke ubice. Ali ta čitava priča mi puno govori o tome kako razmišlja jedan obični čovjek jer na žalost – ona je prije pravilo nego izuzetak.

Znam za osobu koja ima završen ekonomski fakultet i radi na mjestu koje joj donosi sigurnu i prilično veliku platu. Ista ta osoba već godinama presipa iz šupljeg u prazno, podiže kredite, sa kreditnim karticama igra pola-cijelo. I pri svemu tome sebi nije uskratila ni mrvu bilo čega u životu.

Imam osjećaj da mnogi žive neki lažni život. Niko neće da se odrekne bilo čega u životu i da kaže „To je super i ja bih to rado imao/la ali trenutno sebi to ne mogu priuštiti!“ Ko je na primjer kupio plazma ili LCD televizor od svojih para? Ko je taj koji je imao gotov novac i umjesto kredita kupio TV svojim parama? Je li ikom palo na pamet da je tako potrošio više, da postoji ona kamata koja ne izgleda velika ali kad se doda na kamatu od mobilnog telefona, mašine za suđe, dječijeg mobitela i protuprovalnih vrata dođe na sumu koja zabrinjava. I kad se u suštini povlači ručna? Kad ne ostane od plate ništa za hranu ili kad dođe nalog od suda za pljenidbu stvari?

Ljudi su počeli gubiti obraz zbog sve manjih količina novca. Prije dva i po mjeseca je u moju radnju došla djevojka koja je inače imala običaj kupovati poklone kod mene. Požalila se kako joj je prijatelju rođendan i kako je njoj plata za pet dana a ona sad trenutno nema para. Zamolila me da joj dam neku vrstu odgode plaćanja i ja sam joj zbog toga što je znam izašla u susret. Trebam li uopšte spominjati da zbog 20 KM koje je tad ostala dužna ona već dva i po mjeseca okreće glavu na cesti i pored moje radnje prolazi gledajući u nebo. A radi na deset metara od mene. Vrlo jeftino, obraz izgleda nikad nije bio jeftiniji. I ne znam samo žuljaju li joj prijatelja one muške tange što mu je poklonila između ostalog jer nisam sigurna kakav efekat na primaoca imaju pokloni koji nisu plaćeni. Što se mene tiče ja mu želim da ih se nanosa u zdravlju i veselju, ali bi i sa njene strane bilo puno iskrenije i čovječnije da mu je od svojih para kupila čestitku i napisala u njoj nešto iskreno. Ovako je sve samo jedna velika šarena laža.

Ne znam tačno kad je to sve počelo ali znam da ne idemo u dobrom pravcu. Znam po tome što je sve više ljudi koji će na komentar da je nešto skupo osuti paljbu u smislu „A to je samo sad! Ako to ne mogu sebi priuštiti šta onda mogu?! Šta će mi život onda?!“ I tako redom. Ja evo otvoreno kažem da je meni lično skupa karta od 15,00 KM za koncert. Da li je cijena od 15,00 KM visoka ili ne uopšte ne ulazim u to, kažem da je meni trenutno to previše i da ću se teško odlučiti potrošiti toliko za bilo koga. Prije pola godine mi ista suma nije bila problematična i iskreno se nadam da mi za npr. dva mjeseca neće biti puno. Ali moram reći da je trenutno situacija takva i da nisam usamljena u tome. Bavim se privatlukom i kontaktiram sa ljudima koji su u istom – svima je ovo najteži period u zadnjih nekoliko godina.

I svi oni koji na sav glas grakću o tome kako Zeničani ne valjaju ništa, kako sve zjapi prazno, kako je samo nešto više od 3.000 ljudi gledalo onaj krnjatak od Bijelog dugmeta neka razmisle dobro o tome da li je možda ipak u pitanju nedostatak novca. Znam dosta ljudi koji čak neće glasno da kažu da im je puno dati 15,00 KM za koncert ili 5,00 KM za kino jer ih je stid. Neće da kažu da nemaju jer se onda osjećaju još gore. I nisu sve kafane tako pune kako na prvi pogled izgleda, obaraju se rekordi u dužini ispijanja kafa jer se bar na taj način vraća iluzija da sve nije tako crno kako na prvi pogled možda izgleda. Para ima sve manje i to je činjenica koju osjete svi koji na bilo koji način dolaze u dodir sa ljudima i zavise od njihove potrošnje.